trazim te... ali nema te...
Gde si, duso? Gde si nestao? Sta se to desilo? Redjaju se pitanja, pokusavam da shvatim.... Pokusavam da uhvatim tananu nit osecanja koje sam imala prema tom divnom coveku.... A to si bio ti... Sad vise nisi... Ponasas se bas onako kako ne treba, kako ne dolikuje u datoj situaciji... Ponasas se detinjasto, kao da odjednom imas 15 godina, a mislim da si se i tada ponasao ozbiljnije... Kazes meni se ispunila zelja.... Bila je zajednicka zelja, zeleli smo oboje skorpijicu, i jos pogadjali na ciji ce se rodjendan roditi... I onda odjednom, saznanje da cu stvarno za nekih sedam i po meseci doneti na svet plod nase ljubavi, promenio te je... Pretvorio te u kukavicu, ne smes ni da me pomazis po stomaku, izbegavas svaki razgovor na tu temu... Ignorises postojanje malenog zivota... I , da, tuzna sam... Sad mi najvise trebas... Sad mi treba podrska, razuman razgovor... Znas li sta se sve desava u mom telu? Znas li sa kakvim neosnovanim strahovima se suocavam? Ne, ne znas, i cini mi se da te nije briga.... I samo da znas, jaka sam, sto puta jaca od tebe... i rodicu ovu bebu s tobom ili bez tebe...
2 Komentari |
0 Trekbekovi