Vuk dlaku menja....
Danas, posle dosta vremena, sedela sam i razgovarala sa ocem svog sina. Odavno nije bio tako razuman, tako normalan. Vec dugo se pitam sta mi bi, uopste, da se zaljubim u njega. Nikako nisam mogla sebi da objasnim sta se desilo samnom, kad sam njega takvog izabrala. Danas sam shvatila. Nije problem u meni.
Da, bio je normalan, bio je dobar, ozbiljan, iskren,secam se prvih dana naseg zabavljanja, sedela sam i posmatrala ga, proucavala. Pitala sam se da li je on osoba sa kojom zelim da budem, i sve je ukazivalo na pozitivan odgovor. I sve je bilo tako dok mu nisam saopstila da sam trudna. Sta se onda desilo nemam pojma. Zasto je postao takav... Radila je sujeta, inat... Poleteo je malo vise nego sto je smeo sebi da dozvoli, i pad je bio bolan i fatalan.
Bilo mi je drago kad sam danas videla da se negde jos uvek nazire ta osoba u koju sam se zaljubila. A ne, nikako, necu se pomiriti sa njim. Samo mi je drago da je konacno poceo da bude normalan, da se tako ponasa i tako govori... Jos kad pocne i da radi, tj da se ponasa u skladu sa tim sto govori... Zelim da moj sin ima normalnog oca, koliko god to bilo moguce.
Ali moram priznati da sam malo i skepticna po tom pitanju. Nesto cudno ne mogu da mu poverujem. Takav je do prve situacije koja mu nece odgovarati, i na koju ce burno odreagovati. Vuk dlaku menja ali cud nikada.
Ali smo bar popricali danas, i nisam bila besna i nervozna kad je otisao, sto je bar neki napredak... Valjda...