Znas, dosadilo mi je. Zamisli, i meni ponekad nesto dosadi... Dosta mi je vise toga, da se krijem. Pa cak, da se krijem i od tebe. I da me ti krijes od sebe, i od svih drugih.
Znam, znam, nemam prava sad da se zalim, sama sam pristala na to. Sama sam rekla hocu, bas tako, jer drugacije meni ne odgovara. Znas li koliko mi je tesko da nekog zaista pustim u svoj zivot, ponovo? I necu, a ustvari hocu. Sama sam sa sobom u svadji. Znam da te ne mogu promeniti, niti to hocu. Jedino sebe mogu da menjam, jasno mi je, ali ipak, veceras, neki bunt u meni, proradio... Ili mi samo fali cokolada da popuni pokoju rupu, makar prividno, a nema sanse da cu da izadjem napolje da odem da je kupim. Pa eto, tastatura, sirota trpi, moje izlive onog neceg "ne-znam-sta-hocu", a samo hocu da te vidim, makar u prolazu. Hocu da vidim onu iskru u oku kad me ugledas. Hocu da se nadam da ces me jednom odvesti da vidim tvoje pse, i one nove stepenice koje si napravio i na koje si ponosan. I ne znam sta mi je, a nije PMS, nije ni blizu... Nego ova zimoca, valjda.... I jesi moja tajna, koju krijem i od sebe same, i necu da priznam koliko mi znacis, necu, pa sve izmisljam kojekakve razloge, sebe da zavaram... A isto i sam cinis, pa mi to izmami osmeh na licu, pre spavanja, i u svitanje, kad se iz sna probudim...
http://www.youtube.com/watch?v=oMvw7isupoo