slabic
Htela sam da pisem o drugaricama, opet, onim istim iz prethodnog posta. Ali sve sam tamo vec napisala, ne znam sta bih jos dodala. Onda sam se zamislila nad sopstvenim zivotom, postupcima... Pokusala sam da se setim kad je neko meni bio rame za plakanje, uteha. ili jednostavno samo tu da me saslusa kad mi je bilo potrebno....
Kao vrlo mlada sam napravila veliku glupost, prosla kroz sve najgore moguce stvari SAMA. I nikada nikog nisam krivila. Odlucila da preuzmem svoj zivot u svoje ruke, bez icijeg saveta, bez znanja da je neko uz mene u tom trenutku. Kad mi je bilo najteze, srecu sam trazila u samoj sebi. I niko me nikad nije video kako placem. To sam uvek radila sama.
Nisam mogla da zamislim koliko su ljudi slabi, i zavise od drugih... Kako odrasle osobe sebi dozvoljavaju da pokazu svoju najgoru, i najbedniju stranu nekom drugom, ma koliko taj neko bio prijatelj. Mislim da smo u ocima drugih veliki onoliko koliko se pokazemo velikim. Patetisanje i kakanje nad sopstvenom sudbinom jednostavno ne prihvatam kao model ponasanja.
I onda sam shvatila da je ovaj blog jedino mesto na kom sam otvorila dusu, i gde sam dozvolila sebi da budem ranjiva. Vecina mojih "prijatelja" ne zna ni malecki deo stvari sa kojima sam se suocavala, prezivljavala. Samo znaju da sam nekako svaki dan sve jaca i jaca. I boricu se do zadnjeg daha da sama pred sobom ne ispadnem slabic....