Prihvatanje
Razmisljam o iskonskoj potrebi da budemo voljeni i prihvaceni. Mislim da otud dolaze i sva osecanja da nismo dovoljno dobri, depresija i anksioznost, bes i ljutnja, i tuga. Stalno pitanje zasto? Zasto me ne vole? Sta sam uradila, ili sta nisam uradila? Ovo negde vodi ka tome da se zapitam da li mi je tudje misljenje vazno.
Nije. Ili pak jeste.
Nije mi vazno misljenje nepoznatih ljudi, i ljudi ciji zivot mi pokazuje gde su, i kakve su im misli. Nije mi bitno da li cu se nekom svideti fizcki, da li ce se nekom svideti moja boja kose, ili garderoba. Ni ne zelim da me svi vole, i da se svima svidjam.
Ali postoje ljudi, koji su sastavni i bitan deo mog zivota, a koji me jednostavno ne "gotive" a ja bih zelela, samo malo paznje i postovanja, jer smatram, da kao covek, to zasluzujem. Kad se desi ignorisanje od strane takvih ljudi, iz moje duse isplivaju duhovi proslosti. Suze one sedmogodisnje devojcice, koju uciteljica bez ikakvog povoda sikanira. Osecaj manje vrednosti, kada devojcica pozvana na moj deveti rodjendan, izgovori da je njoj ponizenje da dodje na isti, jer ja sam niko i nista, a njeni su "sa pedigreom". Podsmevanje zato sto nemam nove patike.Tokom odrastanja, ignorisanje i ne prihvatanje u nove drustvene krugove, bez objasnjenja. I najgora od svih, recenica, da sam glupa. To mi je uvek bila najveca uvreda, koja me je terala da se zapitam da li sam zaista glupa i bezvredna, i nistavna, i eto ga zacarani krug samozaljevanja, iz kog sam davno izasla.
Desi se tako neka situacija, koja me podseti na sve ovo. Podseti me i na borbu koju sam, sama sa sobom vodila godinama. Podseti me gde sam, i kako sam dosla tu gde jesam. Podseti me da sam bas zahvaljujuci svim tim stvarima, izgradila svoj svet danas. I, da, zacne me na momenat, kad je neko zao prema meni, ali brzo prodje jer znam da je to samo jedan stepenik ka spoznaji ko sam.