Sve ono sto su prećutali
...
Osmeh je preleteo preko njenog lica, kao lagani dodir usnama. Obrazi su se zarumeneli od navale emocija. Dobro je, ipak je voli. " Zar zaista misliš da je tvoja tama jača od mog sjaja? I da postoji nešto, bilo šta na ovom svetu, što može biti jače od ljubavi. Čiste. Iskrene. I zar zaista misliš da ću tek tako da odustanem? Ne bojim se ja tvog mraka, niti pakla, niti karme. Bila sam tamo, i pobedila. Mogu to i opet. Ova stopala su planine bosa prelazila, pa sta je jedan potočić. Ludice. "
Nije znao da li da je zagrli, i poljubi najjace sto moze, ili da pobegne sto dalje od nje. Stajao je skamenjen, i opcinjen, i fasciniran njenom snagom, njenom hrabroscu, njenom ludoscu. Srce mu je tuklo toliko jako, da ga je osecao u svim delovima tela, pretilo je da ga udavi, i da iskoci napolje kroz grudi, kroz vrat. U usima mu je odzvanjala svaka njena rec, pomesana sa njegovim strahom. Ovo je taj trenutak, koji odredjuje sudbinu. I da li sudbina uopste postoji. Da li moze da se preokrene. Da se prevari karma? Da li postoji i najmanja mogucnost da budu srecni. Da se vole, da se imaju.
Roj pitanja bez odgovora, u sekundi mu je prolazio kroz glavu, dok je gledao njene oci kako se sjaje. Mogao bi i ovog trenutka da umre, gledajuci u te oci, i ne bi zalio, naprotiv. Bio bi joj jedan zivot blizi.
Duboko u dusi znao je odgovor, i prvi put posle dugo vremena osetio je mir. Lagano joj je prisao, stavio svoj ogrubeli dlan na njen barsunasti obraz. Poljubio je. Onako kao prvi put, prvi ikada, i onako kao poslednji put. U taj poljubac stalo je sve. Svaka rec koju je izgovorio, i sve ono sto je precutao. Privio je uz sebe, zeleci da je ustisne u svoje telo, da upamti svaki mili sekund. Jer taj trenutak, i taj poljubac je sve sto u ovom zivotu moze da joj da, i da ima od nje...
Bio je to savrseni poljubac i savrseni trenutak, a onda je uzasnuta hladnocom, koja se uvukla medju njih svatila. To je to. Samo to. On odlazi....
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi