Tišina
Sad već počinjem da vrištim, a glas nisam ispustila...
Osećam kako svaki deo mog tela urla, svaka ćelija , svaka pora...
I borim se, ostati ili odustati... Pozvati, ili ne... Prekinuti tu groznu tišinu, ili strpljivo cekati...
Pa prizivam u sećanje one trenutke. Njegove ruke na mom struku, poljubac u kosi, vetar oko nas. Tela koja tiho drhte, da li zbog hladnoće, ili blizine...Prizivam glas, koji toliko zelim da čujem.. I kao da me zaista doziva... Okrenem se oko sebe... Sve što čujem je tišina...
Neumitna. Hladna. Tupa. Velika.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi