cudni su putevi Gospodnji...
Bas sada, kad meni treba, ona se razbolela... Bila je pomoc svima, uvek se nasla svakom... I da, krivo mi je. Ne zato sto mi je pomoc potrebna, nego zato sto znam koliko se radovala svom prvom unucetu... I placem svaki dan, a ne bih trebala, zbog bebe, zbog mleka, zbog svega... Ne mogu... Ozbiljno je. U bolnici je... Sve je neizvesno...
A samo sam zelela da podelim radost prvog osmeha sa njom... I trudim se da ne gubim nadu, na sigurnom je, oni ce je "popraviti", ozdravice i vratice se kuci... Molim se svaki dan...
Sa druge strane razmisljam, ja sam odavno vec odrasla osoba, i sad sam i sama majka... Ako je Bog tako odlucio, prihvatam da ona ode.. Samo mi je tesko sto se to sve desava bas u ovom trenutku kad bismo svi trebali da se radujemo...
Jedino me tesi saznanje da ce sve proci, pa cak i bol, bez obzira sta se desi...