cudni su putevi Gospodnji...
Bas sada, kad meni treba, ona se razbolela... Bila je pomoc svima, uvek se nasla svakom... I da, krivo mi je. Ne zato sto mi je pomoc potrebna, nego zato sto znam koliko se radovala svom prvom unucetu... I placem svaki dan, a ne bih trebala, zbog bebe, zbog mleka, zbog svega... Ne mogu... Ozbiljno je. U bolnici je... Sve je neizvesno...
A samo sam zelela da podelim radost prvog osmeha sa njom... I trudim se da ne gubim nadu, na sigurnom je, oni ce je "popraviti", ozdravice i vratice se kuci... Molim se svaki dan...
Sa druge strane razmisljam, ja sam odavno vec odrasla osoba, i sad sam i sama majka... Ako je Bog tako odlucio, prihvatam da ona ode.. Samo mi je tesko sto se to sve desava bas u ovom trenutku kad bismo svi trebali da se radujemo...
Jedino me tesi saznanje da ce sve proci, pa cak i bol, bez obzira sta se desi...
Sve se menja,sve se obnavlja,nakon starih ponovo dolaze mladi.Na neke događaje ne može,niko od ljudskog roda da utiče,pa ni ja,ni ti.NEKA SAMO IDE REDOM......a taj red će i nama jednom doći.
Autor djura77 — 23 Nov 2010, 23:25
Ma bice sve dobro, ne posustaj!
Autor Mira kuglof — 24 Nov 2010, 01:16
molim se da sve bude u redu ... ne daj se, zbog bebice svoje :*
Autor nastasja — 24 Nov 2010, 07:02
Molicu se za nju veceras.Pa mozda neka molitva nekog neznanca joj zaista i pomogne.Zao mi je...
Autor leopard — 24 Nov 2010, 19:12