Pepeo i prah
Danas je moj sin napunio sedam meseci. Gledam ga pre kupanja veceras, raduje se, obozava vodu. Dok se smejao, strcali mu zubici, ima 4, i jos dva se vide da krecu... Onda pomislim, hej pa on vise nije beba, pravi deckic, veliki...
I opet, uhvati me panika.
Setim se mame. Setim se one emocije kad su javili da je preminula. Nemoc, bes, tuga, neverica... Sve cesce mi cudna osecanja naviru. Svi mi cemo jednog dana otici tamo negde, ili necemo. Postoji li ikakav "zagrobni zivot", staniste dusa? Ili je to samo prica da bismo lakse podneli cinjenicu da nas jednog dana jednostavno vise nece biti?
Mozda to ne bi toliko uticalo na mene, mozda ne bih toliko razmisljala o tome. Glavni okidac je mamina smrt, a ono sto me stalno vraca na to je zivot mog sina. Pomislim samo da cu morati jednom da ga ostavim. Nadam se sto kasnije, nadam se imace sve, zivot. Nadam se, imace makar ovoliko godina kao ja sada. Da, mislim da je ona prerano otisla, i zato ja ne zelim da svom detetu to uradim. Zelim da budem tu za njega, da mu pruzim maksimalno podrske u zivotu, zelim da cuvam njegovu decu... Ne zelim da ga rastuzim...
Ali svakako znam da cu jednom morati. I sta onda. Smrt. Tisina i hladnoca. Nistavilo, nema nas. Ta cinjenica me uzasava.