Dan deseti
Jos uvek nista... nit pises, nit se javljas, a sutra te ocekujem...
Moj najbolji brat na svetu probao da me utesi danas, kao a sta ako je izgubio telefon... ili ga razbio, pa nema tvoj broj.... Ma da, malo sutra, ja sam tebi slal poruke i trenutno dobijala izvestaj da ti je stigla poruka...
Sad sam zbunjena, uopste ne znam sta osecam, zeza me Mars u blizancima, pa sam neodlucna, skroz.... Sta da mislim, da li da te razumem? I sta ja uopste zelim? Deki me zove da idem sa njim negde na par dana, mozda na Divcibare.... Ne znam sta da radim... To bi ionako bilo tek za nedelju dana, a ti ces vec doci do tada, videcemo se, popricati.... onda cu mozda nesto vise znati....
Sanjam te, naravno... Ali nekako, volim te puno, ali sad sam navikla da nisi tu, i kao da sam potisnula sve sto osecam. A mozda je to samo strah, onaj isti od juce, i isti od kako si otisao... Sta ako ti vise nisam draga?
Ali jedno znam, onu sliku od sinoc zauvek cu urezati u secanje, i cak nisam sigurna da li bih volela da si bio samnom... ili mi je ipak najbolje kad sam sama.... Mesec na nebu, i njegov odsjaj u Dunavu, blagi vetric kako njise suncobran od trske, i nesto u vazduhu... Balasevic peva : Noc je k'o neki druid smuckala fluid, i vazduh sladunjav k'o mosorinska dunja......