Slusam juce pricu jedne poznanice. Sa suzama u ocima govori kako je sefica na poslu ne konstatuje, kao da je ignorise, a drugu koleginicu obozava. Trazila je drugi posao, pa je preplakala razgovor za taj posao, jer su je na pocetku pitali kako je, tretirali je kao coveka. Situacija sa muzem joj skripi, on nece da pomaze oko dece, nju to nervira... Postavljen je izazov pred mene, kako joj pomoci. I trazila je pomoc, zeli da zna kako da se izvuce. Prvo I osnovno je da prestane da bude zrtva. Jedan od najsnaznijih programa podsvesti je upravo program zrtve. Toliko rasprostranjen I ukorenjen kod mnogih zena na nasem podrucju. Jos od najranijeg detinjstva smo, gledajuci svoju majku, ucene da zena treba da ugadja muzu, da ga slusa, da kuvaperepegla, da joj je mesto u kuci I kuhinji jer muskarac ide na posao I zaradjuje. Zensko je uceno da cuti I sklanja se, generacijama. Tiha patnja se uvlacila u srce nasih baki I majki. No, kako mi zivimo u eri budjenja, informacije su dostupne I zene su odlucile da ne zele da pate, ali poneke jos uvek ne umeju da se izbore sa tim. Evo par kratkih smernica odakle poceti sa radom na sebi.
Osvestiti da je nasa sadasnja situacija samo odraz nasih dosadasnjih izbora.
Danas imate izbor da kreirate sutrasnji dan.
Shvatiti da nikako niste zrtva I niste jadni Pokusati se videti onako kako nas tvorac vidi. Savrsene.
Zavoleti sebe. Razmisliti ko I kada vas je ubedio da niste dovoljno dobri.
Oprostiti, sebi I svima drugima.
Svaki dan ponavljati kao podsetnik: dobra si, vredna si, vazna si, savrsena si.
To je samo pocetak, delic slagalice.
A za kraj recenica koju sam vec rekla I jos puno puta cu, a meni je promenila zivot: odlucis da promenis nesto, tek kada ti dosadi da budes nesrecan!
#motivatordabudem
Sve na svetu funkcionise na temelju balansa. Sve oko nas je balans. Dan I noc, svetlo I tama, crno i belo. Deluje kao suprotnost ali nije. Svi su podjednaki cinioci jedne celine. Davno mi je jedan covek rekao: za tvoju dusu bi bilo najbolje, I najprosvetljujuce kada bi bila beskucnik I jela iz kontenera,kada nista materijalno ne bi posedovala. Taj covek mi je tom recenicom otvorio oci. Postao mi ucitelj. Nisam nikad mogla sa tim da se slozim. Razmisljala sam: ako je to put do prosvetljenja, ne zelim nikad da dozivim ni prosvetljenje ni beskucnistvo. Razmisljala sam o tome, pitajuci se da li postoji jos neki put. I dobila sam odgovor. Mislim da je u pitanju bio crtani film o Budi, koga su nakon sto se prosvetlio pitali u cemu je fazon, a on odgovorio: u balansu. Kao zica na gitari, ako je labava nece proizvoditi zvuk, a ako je prezategnuta pucice,mora se naci zlatna stedina, savrseni balans kako bi zvucalo dobro. Autenticnost price nisam nikad proveravala, ali svidelo mi se, shvatila sam. Mi smo duhovna bica u materijalnom svetu. Dusa tezi prosvetljeju, telo I svesni um teze materijalnom. Sasvim je ok zeleti I teziti tome da imamo kucu, auto, dobru garderobu, stvari I stvarcice koje nam cine zivot lepsim I laksim. Zato smo I dosli u ovu fizicku realnost, zato I imamo ego. Ali ne smemo zaboraviti da budemo zahvalni, da budemo dobri, da budemo saosecajni, da pruzimo ruku onom kome je potrebna... Ne smemo zaboraviti ko smo zaista I odakle smo potekli.
Iskocio mi tekst na drustvenim mrezama: umesto milion izgovora, napravi milion dolara. Ljudi obilje I bogatstvo poistovecuju sa kolicinom para. A ne shvataju da smo zapravo svi mi milioneri. Pomislite koliko ste koraka napravili u svom zivotu, milione I milione. Koliko kilometara. Koliko reci smo izgovorili. Koliko reci smo culi. Koliko ljudi smo sreli u toku zivota, mnoge smo dodirnuli a da toga nismo ni svesni. Koliko puta smo se nasmejali. Koliko suza smo proizveli. Svega I po vise miliona. A osecamo se "siromasno" jer nemamo taj milion dolara. Razmislite sta ste sve uradili u svom zivotu, koliko puta ste oprali ruke, okupali se, koliko litara vode potrosili? Milione. A nesrecni ste jer nemate milion dolara. Jedna od mojih ucitelja Nada Bucevic cesto pita: da niste tek nezahvalni? Kada osvestite da ste milione sekundi potrosili u zivotu, milione udaha, milione zalogaja hrane progutali, shvaticete da ste odavno milioneri I tek kad pocnete da se osecate tako, mocice I milion dolara da vam dodje.
Posmatram ljude, svi bi neko instant resenje. Procitaju jedan citat, cuju neku informaciju I ocekuju da im to promeni zivot. Slusam pitanja koja se postavljaju, I to sada kad zivimo u eri budjenja, I kada su sve informacije dostupne. Lakse je pitati nekog I ocekivati da ce taj neko I da vam resi sve probleme. Ali, ne ide to tako. Kad sam zakoracila na put duhovnosti, kad sam pocela da se budim I prisecam ko sam, bila sam u jednoj prilicno gadnoj zivotnoj situaciji. Tad sam srela svog ucitelja koji mi je dao nekoliko sturih "informacija", rekao mi nekoliko recenica, a na meni je bilo da ih sprovedem, da ih testiram. Pitaju me zasto mi je toliko trebalo da resim tu svoju situaciju. Pa zato sto nisam nikog pitala, nego sam sama pronalazila odgovore, testirala sam I igrala se. Svedocila kako se, sa promenom moje vibracije, menja I svet oko mene. Svemu tome je bilo potrebno vreme. Citala sam na desetine knjiga, ne bi li dosla do jednog zakljucka, koji sam mogla da primenim. Zato sam danas tu gde jesam. Zato znam kako zivot funkcionise. Imam svoje znanje, steceno, ne pozajmljeno od drugih. Zato ne ocekujem nista instant. Zato zelim da pomognem onima koji zele I kojima je potrebno, ali ne da im resim problem, vec da ih usmerim kako da ga rese sami.
Zakon privlacenja. Univerzalni zakon, kao I zakon gravitacije, deluje konstantno, samo ga ne vidimo, tj nismo uceni da ga vidimo. Zekon gravitacije ne vidimo ali osetimo njegovo dejstvo. Isto je I sa zakanom privlacenja. Njega objasnjava kvantna fizika, a ja sam ga dozivela kao treci Njutnov zakon: sila akcije I reakcije. Ili: kako zracis tako I pravlacis. Mnogi smatraju da se zakon privlacenja koristi za kreiranje realnosti, ali ne. Za kreiranje se koriste druge metode. Zakon privlacenja sluzi da nam pokaze gde smo. Pomocu njega nam univerzum daje ono sto jesmo. Pogledajte oko sebe. 5 ljudi sa kojima provodite najvise vremena, tu se racunaju I vasa deca, su vase ogledalo. Sad razmislite da li vam se svidja to sto vidite? Ako je odgovor da, onda sjajno, nista ne menjajte. Ako je odgovor ne, onda pocnite da menjate sebe!
Ljubav. Univerzalna energija. Energija koja pokrece svet. Ovde smo jer
nas Tvorac bezuslovno voli. A mi, ljudi, ljubavlju nazivamo svasta. Za
pocetak, ljubav prema sebi kao najvaznija kategorija. Volimo li mi sebe?
Zapitajte se. Da li zaista volite sebe? Koliko stvari u zivotu ste u
radili zbog sebe ili zato sto volite sebe I sebi ste hteli da ugodite,
ili ste radili nesto zbog drugih?
Kada volite sebe, postujete se, drugima pokazujete kako da se ophode prema vama. Kad vas neko
ne postuje, kinji maltretira, omalovazava, maltretira, zapitajte se.
Prvi put mozete biti zrtva toga, ali vec sledeci put ste dobrovoljac.
Sami gradite svoje odnose, I od vas zavisi kako ce vas drugi posmatrati.
Ako zelite da nadjete idealnog partnera koji vas voli, prvo promislite
da li ste vi taj idealan partner koji voli. Ako zelite pravog
prijatelja, da li ste vi pravi prijatelj? Zelite da imate savrsene
roditelje, a da li ste savrseno dete? Situacija nastaje kad se pobrkaju
loncici pa se ljubavlju nazove svasta, prvo ego, koji smatra da je bolji
I da sve mora po njegovom. Ljubav se ne takmici, ne zeli da bude
najbolja, ljubav voli, ne prosudjuje, ljubav prihvata, I zeli samo da
usreci, jer davanjem se umnozava.
https://www.facebook.com/motivacijabySuncica/?hc_ref=PAGES_TIMELINE&fref=nf
Danas je umrla Tanja. Tanja je osoba koja mi je puno pomogla u zivotu. U onim trenucima kada mi je bilo najpotrebnije. Onda kada ni sama nisam znala da mi njene reci pomazu, a godinama kasnije su mi odzvanjale u glavi. Cesto sam mislila na nju. Starija tek koju godinu od mene, bila je vedra, nasmejana. Neke tuge su u njoj bile prikrivene.Niko nije znao za njih, osim nas nekoliko. Svetla tacka joj je bila cerka, I odgajivacnica pasa, koje je obozavala...
Ovo nije tuzna prica. Ovo je prica o zahvalnosti. Ovo je prica o zivotu. O svim zivotima koje jedna osoba dotakne na svom putu. Ovo je prica o kraju puta koji nas sve ceka. Ali kraj puta nije zaista kraj. Kraj je. jer smo dosli do vrata koja nas vode u drugu dimenziju. Na vecu vibraciju. Trenutak u kome smo odlucili da odbacimo ovo fizicko telo, kao iznosenu garderobu, I da nastavimo dalje, sa znanjem koje smo upotpunili iskustvom. Verujem da niko ne ode dok ne odluci. I verujem da svako. bas u pravom trenu odluci kad je njegovo vreme, kad je uradio sve sto je trebao na svom putu. Tanja je bila bolesna. Niko nije znao, samo njeni najblizi. Uspela je u tome da je svi pamte kao jaku, najjacu, kao onu ciji je smeh najglasniji. Verujem da ce me ona, kao I mnogi, cekati jednom, kad I ja odlucim da prodjem kroz ta vrata. I veoma se radujem tom susretu. Hvala ti Tanja, sto si ovaj svet ostavila lepsim I boljim mestom nego sto si ga zatekla. Volim te.
A za sve koji.su izgubili nekog dragog I bliskog preporuka. Procitajte knjigu od Nila Donalda Wolsa: Kod kuce sa Bogom.
Kada vase raspolozenje, i vasi postupci zavise od drugih ljudi ti ljudi vas poseduju. Istinska sloboda se ogleda u tome da osvestite ko ste zaista, i da ne dozvolite da misljenje drugih ikako utice na vas zivot. Od najranijeg detinjstva uceni smo kako da se ponasamo i kako da se svidimo, prvo roditeljima, pa vaspitacima, drugarima, sistemu... Duboko ukorenjene programe podsvesti nije lako izbrisati, ali radom na sebi, brzo se dodje do rezultata. Treba shvatiti, sami smo na svetu. Ne pripadamo roditeljima, oni su samo kanal preko koga smo dosli u ovaj fizicki svet. Ne posedujemo nasu decu, rodjake prijatelje. Svi smo ovde na istom putovanju. Prihvatanjem ko smo mi i ko su oni dolazi do oslobodjenja. Svako ima misiju. Kada prihvatimo odgovornost za svoje postupke i izbore, shvatimo da nam niko drugi nije kriv, tako znamo da nasa situacija ne zavisi od drugih i tada smo slobodni. Ja sam to ovako shvatila i dozivela: ne mozemo druge da menjamo, mozemo samo sebe da promenimo i to u dva smera. Prvi je da prihvatimo situaciju takvom kakva je i da "cutimo", jer mi smo je prihvatili, ili da se okrenemo i odemo. Da uklonimo te ljude, sa kojima dozivljavamo situacije, is svog okruzenja.Treba da shvatimo da nije problem u njima, jer oni su takvi pa su takvi. Problem je u nama, jer mi smo odlucili da to trpimo. Kod nasilja u porodici, samo prvi put ste zrtva, vec sledeci put ste dobrovoljac. Ako vam se ne dopada gde ste sada, i kako se osecate, menjajte. Ako vas zanima kako, pitajte.
Cujem cesto recenicu: Ma lako je tebi. Da, lako je meni. Sada jeste. I sada bi mi mnogi bili u kozi. A ja pitam: da li biste mi bili u kozi kad sam dozivljavala nasilje svaki dan, kad mi je preceno smrcu? Da li biste mi bili u kozi kad sam ostala trudna, a bebin otac insistirao da abortiram i nestao? Da li biste mi bili u kozi kad sam donela odluku da sama rodim to dete? Da li biste mi bili u kozi kad mi je, mesec dana nakon rodjenja deteta, umrla mama? Zapitajte se. Lako je meni. Jeste. posle svega, jeste, lako mi je, naucila sam. Naucila da volim i postujem sebe. Naucila da sam savrsena takva kakva sam, i jedinstvena. Naucila sam da budem hrabra. Hrabrost ne znaci da se ne bojim, vec da radim nesto iako se bojim. Naucila sam da ne mogu svima da se svidjam.
Naucila da od mene zavisi kako ce se ljudi ponasati prema meni. Ako zelim ljubav, moram da budem ljubav. Ako zelim prijatelja, moram da budem prijatelj, ako zelim postovanje, moram da postujem sebe i druge. Zelela sam da naucim, citala sam, pitala sam. Da, sad mi je lako.
Moze da bude i vama, ako zelite? Ali, da. Potrebno je preuzeti odgovornost za sopstveni zivot, a to je najteze. Lakse je kriviti druge. Kao sto vec rekoh, nesto promenite kad vam dosadi da budete nesrecni. I jos nesto, danas su informacije dva klika udaljene, kad sam ja pocinjala bile su dostupne samo neke knjige. Sve sam sama morala da ucim, shvatam, testiram. Danas ne postoji dovoljno dobar izgovor za nezadovoljstvo.
Od kako znam za sebe zelela sam da budem lekar. Ustvari zelela sam da
pomazem ljudima. Sudbina, zivot i izbori odveli su me na drugu stranu.
Izazovi i situacije u kojima sam se nasla naveli su me da naucim, da
isprobam, testiram i na kraju prihvatim i zivim drugacije. Naucila sam
da smo kreatori svog zivota, a ne posmatraci, shvatila sam da je sve
carobno, da je zivot igra, i da ne postoji neizleciva bolest. Moja zelja
da pomognem je i dalje tu, tinjala u meni sve ovo vreme.
Jedan
mudar covek mi je rekao: moras da se odreknes znanja u korist
intuicije, a da bi se neceg odrekla moras da ga steknes. U znanje sam
tek zagrebala, a intuicija mi je rekla da je vreme. Zelim svoje znanje
koje sam stekla i sticem usput, da iskoristim da rasplamsam svoju zelju
da pomognem, onima koji zele i kojima je pomoc potrebna. Tako je i
nastala moja stranica Motivacija by Suncica, sa mojim autorskim
tekstovima, i nekim pozajmljenim sa neta. Ako bar jednu osobu dotaknem,
znacu da je vredelo i da nije uzalud. Dobrodosli 
https://www.facebook.com/motivacijabySuncica/
Koliko bi svet bio lepse mesto kad bi samo svi bili iskreni. Prvo prema sebi, pa onda prema drugima. Bez kalkulacija, preracunavanja sta ce ko misliti... Ono sto me je ovom poducilo je knjiga : Cetiri sporazuma, Don Miguel Ruiza.
To su sporazumi koje sklapamo sami sa sobom. To su smernice koje toliko pojednostavljuju zivot. Ovi su mi sporazumi otvorili oci.
Prvi sporazum: besprekorno koristi svoju rec. Sta to znaci? Pazite sta pricate, svemir vas cuje. Ljudi vas cuju. Vi svojim recima predstavljate sebe. Nemojte nikad reci nesto zbog cega cete posle zazaliti. Izgovorite samo ono iza cega mozete dusom stajati.
Drugi sporazum: nista nemojte shvatati licno. Marko, kada prica o Peri, vise govori o Marku nego o Peri. Svako daje samo ono cega je pun. Ako vam neko kaze da ste budala, ne govori o vama nego o sebi. Znaci to sto neko drugi kaze ili uradi nema nikakve veze sa vama (iako ce pokusati da vas ubedi da je tako, ali to je druga tema).
Treci sporazum: nemojte stvarati pretpostavke. Ako niste sigurni sta je sagovornik hteo da vam kaze pitajte ga da vam objasni, ili jednostavno to sto kaze ili uradi shvatite bas kao to sto je rekao ili uradio. Bez pretpostavki o tome, I razvijanja scenarija u nasim glavama.
Cetvrti sporazum: uvek cinite sve sto mozete. Kad nesto zelite ili radite, dajte sve od sebe, sve sto mozete. Jer ako uspete bicete ponosni na sebe, a ako ne uspete necete imati osecaj krivice, jer niste sve pokusali. Znacete da je to to, dali ste sve od sebe ali jednostavno neke stvari nisu predvidjene da uspeju, pa cete biti u miru sa sobom.
Poci putem samospoznaje je jedno zanimljivo iskustvo. Nimalo lako, prepuno izazova, ali vredi. Vredi svaki sekund. Mnogi se uplase, jer ocekuju da ce odmah da im procveta cvece, kad ono medjutim. Prvo ce sve da se srusi, kao kula od karata. Sve sto smo do tada znali, sve u sta smo verovali. Tek kad se sve raspadne mozemo poceti da gradimo novo. Nas um funkcionise poput racunara, moze da nam da samo one programe I funkcije koje ima instalirane. Da bismo instalirali nove, prvo postojece moramo da obrisemo. A um kao um, pocne da se koprca, da se ne da, daje hiljade razloga da nas skrene sa puta, I to je normalan proces. Fokus na cilj je ono sto nas odrzava na putu kroz trnje, a cilj je ziveti svoju svrhu I biti u skladu sa samim sobom I sopstvenom dusom. I znate kad odlucimo da nesto promenimo u zivotu? Onda kad nam dosadi da budemo nesrecni!
Mi nismo fizicka bica koja imaju dusu. Mi jesmo Dusa, koja ima telo. Dosli smo u ovaj svet da bismo znanje koje imamo upotpunili fizickim iskustvima. Glavni zadatak nam jeste da se prisetimo ko smo. Kad smo odlucili da dodjemo, receno nam je da cemo zaboraviti, receno je da cemo imati mnogo izazova. I receno nam je da necemo biti sami. Nasa Dusa je uvek uz nas. Komunicira sa nama putem emocija. Koliko puta nam se desilo da imamo neki "los" osecaj? Neku nelagodu, uznemirenost, strah. To nam nasa dusa porucuje da smo se udaljili od nje i od istine. A kad smo srecni, prozima nas radost, tad smo najblizi nasoj dusi, jer izvorno osecanje i treba da bude radost i ljubav. Posto smo rodjenjem zaboravili ko smo, dusa nastoji da nas podseti. Pa nam sapne, pa nam vikne. Na kraju nas zvekne i srusi nas na pod. I nikad ne odustaje. Zov njen cujemo u snovima, i sve dok ne odlucimo da zivimo svoju svrhu, ona ceka i salje nam nemir u vidu emocija. Najuzvisenije osecanje i stanje nije sreca, nego mir, i spoznaja da zivimo svoju svrhu. Zapitajte svoju dusu, gde ste i sta vam porucuje. I srecno na putu prisecanja.
Podstanuta danas nekim pricama, situacijama, po koji put sam sa suzama u ocima zahvalila za zdravlje moje dece, I mojih bliznjih. Ljudi uzimaju zdravo za gotovo zivot koji zive. Treba osvestiti da neko sad moli za zivot koji mi zivimo. Neko nema krov nad glavom, neko nema krevet, ni sta da jede. Neko moli za decu, a mi koji ih imamo nekad zaboravimo koliki su nam blagoslov. Neko ima bolesno dete, I dao bi sve samo da ga vidi nasmejano ili kako hoda... neki roditelj je izgubio svoje dete. Neko se bori sa bolescu, nekom se neko blizak bori sa bolescu. Neko tu bolest nije pobedio. Zato ne uzimajte zdravo za gotovo nista u zivotu. Zagrlite roditelje, decu, partnera, prijatelje. Zahvalite za sve blagodeti, I uzivajte.
Vera je kljucna stvar. Vera u Boziju kreaciju. Vera da je sve za nase najvece dobro. Nas ograniceni um nije napravljen da bi razumeo. Potrebno je samo da veruje. Ma koliko to ponekad tesko bilo to izgleda ovako. Zamislite Boga kao roditelja a nas kao petnaestogodisnjaka koji iz sve snage zeli motor, kavasaki naprimer. Da li biste vi, kao roditelj, svom petnaestogodisnjaku kupili trkalicu? Odgovor je Ne, jer znate da to za njega nije dobro, ili ce poginuti, ili ubiti nekog ili oba. Isto se Bog odnosi prema nama. Zna sta je za nas dobro I ne da nam ono sto nam nikako ne sluzi. U tim trenucima kad nam izgleda da nam nesto ne ide ili nam se nesto ne da, vera je kljucna. Vera je ta koja kaze: ako mi das znam da treba to da dobijem, ako mi ne das znam nije za mene. Vera povlaci I zahvalnost. Jer kad verujemo da je sve za nase dobro, zahvalni smo sto nas pazi I cuva. Recenica koja je meni u nekim situacijama pomogla je : Ne razumem te, ali ti verujem. I Hvala sto brines za mene.