Pitam se gde si sad. U ovom danu, u prethodnoj noći. U svim besanim noćima, i sanjivim jutrima.
Pitam se gde si sad, dok se zima lagano primiče, i mrazevi počinju da haraju sasušene biljke.
Pitam se gde si sad, kad mi toliko trebaš, i kad se sve oko mene pretvara u sivilo...
Pitam se gde si, a odgovora nema... Vičem u prazno, nema odjeka... I pitam se, koji te vetrovi sad lome, koja te zvezda tera na put dalek.
Pitam se ima li me negde, u uglu tvog oka, u krajilčku tvojih snova... Misliš li na nas? Sanjaš li onu livadu po kojoj smo trčali bosi, ludi i srećni...
Sad već počinjem da vrištim, a glas nisam ispustila... Osećam kako svaki deo mog tela urla, svaka ćelija , svaka pora...
I borim se, ostati ili odustati... Pozvati, ili ne... Prekinuti tu groznu tišinu, ili strpljivo cekati...
Pa prizivam u sećanje one trenutke. Njegove ruke na mom struku, poljubac u kosi, vetar oko nas. Tela koja tiho drhte, da li zbog hladnoće, ili blizine...Prizivam glas, koji toliko zelim da čujem.. I kao da me zaista doziva... Okrenem se oko sebe... Sve što čujem je tišina...
Tisina... Vec danima. Dogovor. Ja ne diram, cutim, cekam...
Ponekad samo pustim porukicu: hej, nedostajes....
I ne ocekujem odgovor. Nego sanjam. U hiljadu boja... I stotine ukusa...
Pa mi prvo na usnama ukus soka koji pijem, cije ime je jedva zapamtio. Ponovio je nebrojeno puta: ricoco, ricoco, ricoco... I tak kad ga je probao shvatio je...
Onda mi na usnama ukus bele Milke. Zatim ukus usana, med... Sladje od meda... Lepljivi dodiri, ruka u ruci... I dug pogled u oci, u dusu... I moja kosa boje meda rasuta po jastuku... San od meda...
I onda mi taj isti san prekida znak da je stigao sms. Pogledam. Vidim njegovo ime. Pise kratko: mislim na tebe... Pise dovoljno... Nastavljam da sanjam....
Njegovo rame, savrsen jastuk za moju glavu, i mesec koji to seretski posmatra, smeska se... Video je on mnoge. Pa mu smesno sad, kad me vidi kako uzdisem. Kao da mi kaze: Procice i to, preziveces... Procice i ova ceznja... Da, naravno da hocu... Samo mi slatko. Hocu malo da se pravim da mi nedostaje, da sam tuzna... A primeti on da se samo pravim, pa me pita: jel si srecna? O, da! Jesam... I taj parfem koji, posle dugo osecam na svojim rukama... I osmeh koji ne mogu da skinem danima... I pita me kada cu napraviti mesta za novi osmeh... Odmah, sad, samo da dodje...
A mesec se i dalje smeska... A smeskamo se i mi...
Kako svariti cinjenicu da je neko zauvek otisao? Da ga nikad neces videti, cuti, zagrliti?
Kad ode neko stariji, boli, fali, ali nekako je podrazumevano da ljudi odredjene dobi umiru.
Kad ode neko srednjih godina, kao moja mama sa 55, bude tesko, zao, fali, i boli, ali nekako i to prezivimo, jer i sami smo mi, njena deca, odrasli ljudi.
A kad umre neko, zena, sa svojih 36 godina, posle duge i teske bolesti, ne mogu a da se ne zapitam koliki bol osete njena deca. Mala su to deca, ali ne toliko mala da ne shvataju nista, a ni toliko velika da umeju sama... Koliki oziljak to ostavi na njihovom srcu, u njihovim zivotima. Kako nastaviti, kako se suociti? Onda pomislim, njen zivot je imao svrhu, donela je na svet dva zivota, osetila je svu radost majcinstva, imala je privilegiju da podari zivot. I tu se rasplacem, ne mogu vise ni da razmisljam...
I sve na svetu cu dati, samo da budem zdrava, i normalna, jer je to jedini nacin da budem podrska Sunascetu, da mu budem oslonac, i da mu pruzim srecno detinjstvo i srecan zivot. Cuvajuci sebe, cuvam i njega i stitim ga od boli.... A sve ostalo je nebitno i marginalno. I obecavam sebi da se necu nervirati zbog gluposti...
Na danasnji dan, pre godinu dana, odlucila je da ode.
Nebo je primilo jos jednu napacenu dusu, vratila se svome jatu, otisla medju andjele, tamo gde je i zasluzila.
Nama je ostavila prazninu, bol, nedostajanje.
Zivoti nam vise nikad nece biti isti. Vise nikada necemo cuti taj glas, smeh, osetiti toplinu zagrljaja. Osetiti zastitu kakvu samo majka moze da pruzi... Mislila sam procice, manje ce boleti... Pogresila sam. Boli isto, jednako kao i pre godinu dana, tupo, bez glasa. Samo sam naucila da nije tu...
I mozda mi zato toliko tesko pada sve ovo sto se desava sa sudom, iako sam potpuno u pravu i sve je na mojoj strani... Samo nje nema, samo da mi bude oslonac...
I tesko mi je i da pricam o njoj. Suze same teku. A znam da bi zelela da budem srecna... Zbog nje cu se svim silama boriti da to i ostvarim, i koliko god bude tesko, da Sunasce izvedem na pravi put. Da bude ponosna na mene, ako me gleda sa neba.
Zamisljam kako bi bilo da je tu, sta bismo joj kupili na poklon, cvece obavezno, gerbere, obozavala ih je... I tortu, neku lepu. I bili bismo tako srecni i veseli.... Njen divan dan bi bio uvertira za nase, koji ce uskoro...
Ali, ona je odlucila da ode... Dobice cvece, mozda budu i gerberi... Dobice svecice, one male ukrasne, uvek ih je volela, gorece za njenu dusu... Dobice neizmernu ljubav nas koji smo ostali da je se secamo, i cuvamo uspomenu... Da onima, koji nisu stigli da je upoznaju i da uzivaju sa njom, prenesemo bar delic nje...
Dugo sam odlagala da se suocim sa tim... Lakse mi je da se pravim da se nije desilo...
Pokrenule me neke price ovde, mozda je pravo vreme da je pustim da ode...
Ne pamtim je zdravu, imala sam 2 godine kad je imala prvu operaciju, pa 13 kad je imala drugu, pa trecu i cetvrtu, ni ne pamtim... Nisam obracala paznju, sazivela sam se sa tim. Znala sam bice dobro, prezivela je sve do sada...
Uvek joj je nesto bilo, a ustvari joj nije bilo nista, imala je uvek mracan i tezak stav o zivotu, koji je nikad nije mazio.
Bila sam jako vezana za nju, i sve mi je tesko padalo, ali morala sam da naucim da se borim. Bez obzira ne poteskoce , imala sam njenu bezrezervnu podsku i ljubav...
Dve nedelje nakon mog porodjaja, bila je kuci, imali smo utisak da imamo dve bebe, ona je cak bila zahtevnija od Nikolice, i i dalje nisam mislila da ce otici, nadala sam se, jer nada umire poslednja... Otisla je u bolnicu, sto mi je dalo jos vecu nadu da ce doci kuci, oni ce je popraviti...
Secam se tog dana, 3. decembar... 22h, zvoni tatin mobilni, gledam broj: 4800... pretrnula sam, Kamenica... jedino sam razaznala njegove reci: preminula? u koliko sati...
I vrisak, a ni glasa nisam pustila....Drzala sam bebu, upravo je zaspao... Krenula sam za tatom u drugu sobu, i samo u prolazu uspela braci da kazem: mama je umrla...
Bol, neverica, praznina... Tup osecaj... Ne nije, nije tacno, neko nas zeza, ma nemoguce....
I suze... Prvi put u zivotu se nisam suzdrzavala da placem pred nekim...
Bio je petak, sahrana u ponedeljak, tri dana agonije. Bila sam jaka kao stena, tupa i pribrana. morala sam zbog Nikole, on mi je bio vazniji, uvek ce biti najvazniji. Cak sam ja smirivala druge koji su dolazili... Cini mi se jos uvek nesvesna svega...
Kad je sve proslo, kad su svi otisli, kad je maleni poceo da raste... tek tada sam shvatila koliko mi fali, ne kao pomoc, nego da podelimo radost, prvi osmeh...
Dugo sam odbijala da prihvatim da je vise nema, da nikad nece uci na ova vrata, da joj nikad vise necu cuti glas. Bilo je lakse da se pravim da je otisla negde i da ce uskoro doci...
Cesto sam je sanjala, uvek se budila vristeci, : Zasto? Zasto si otisla, zasto si me ostavila...?
Svaki dan sam plakala. Nekad krivila sebe, nekad krivila nju, i bivala neizmero tuzna...
Ali je nisam pustila da ode... Jos je tu, cini mi se,ponekad... Cujem joj glas... Cujem korake... Osetim miris... Cesto mi dodje u snove, razgovaramo, i uvek prebrzo ode...
Na groblju jos nisam bila, pravdam se zbog deteta, kao ne valja dok ne napuni godinu. Ne zelim ni da idem. Cini mi se da cu tako produziti i odloziti da prihvatim da zaista nikad vise nece uci na ova vrata...
Mama Maro, doslo je vreme da ti oprostim sto si otisla prerano... Da ti oprostim sto nisi bila jaka da se izboris i sa tom nedacom, a mnoge si pobedila...Da ti oprostim sto si, od nas, napravila sirocice. Oprastam ti i sto nisi stigla da uzivas u unucetu koje si toliko zelela, i oprastam ti za sve suze koje sam prolila do sada...
Vreme je da ti oprostim, i da se oprostimo, jer nismo uzivo, i zbog toga cu vecno zaliti... U glavi mi je urezan tvoj lik kad su te nosili u bolnicu, imala si na licu blazeni osmeh, kao da si znala, tvojim mukama je kraj...
Mislila sam da cu te, ako ti ne oprostim, zadrzati duze medju nama, vidim da sam pogresila... Vreme je da odes tamo gde si oduvek pripadala, medju Andjele, da nas cuvas i stitis, a zauvek ces ziveti u nama, u nasim srcima, u nasim mislima, u svim lepim trenucima koje si nam pruzila...
Ljubav je od smrti starija... Nikada te necemo zaboraviti, i necemo prestati da te volimo...
Podstaknuta jednim postom, a jos vise komentarima na isti, od sinoc razmisljam.
Svi mi imamo neki put, zacrtan, znan samo nekoj visoj sili, mozda... Uvek sam govorila: ono sto ti je sudjeno ne mozes da izbegnes, ali imas mogucnost da biras put kojim ces tamo stici.
Zivot nas iskusava. Jedan mudar covek mi je jednom prlikom rekao: 90% prepreka u zivotu nam postavljaju Andjeli, da bismo naucili lekciju, izvukli pouku.
U neke stvari nisam verovala, dok nisam na svojoj kozi osetila.
Kao dete skorpija bila sam prilicno neshvacena, prvo od roditelja a zatim i okoline. Kad sam stasala, pocela da shvatam neke stvari, zelela sam da pobegnem od sebe, da budem drugacija, da imam ono sto i drugi imaju. Aali uvek sam imala samo ono sto u dubini duse zelim, samo me bio strah da priznam. Bila sam dete, mislila da cu umreti bez ljubavi, morala po svaku cenu da budem zaljubljena, da budem sa nekim, a veze su mi trajale izmedju 5 i 7 dana. :/
Bila sam blago ocajna, nisam znala gde gresim, ustvari ja sam prekidala veze, ja sam ostavljala, jer mi se nijedan nije cinio po meri... Eh kad se setim tih 16-17 godina. A zudela sam za princom ne belom konju, za nekim ko ce da me voli do kraja zivota, ili makar godinu dana... I voleli su me, ali... Ne onako kako sam ja zelela.
Onda sam upoznala jednu osobu, coveka, dosta starijeg od sebe. Opcinio je, lepo je lagao, a meni je to i trebalo... Od kuce sam pobegla da bih bila sa njim jer se moji nisu slagali da budemo zajedno. Napravila najvecu gresku u zivotu, ali je to i bila jedna jako bitna i vazna stvar. To je bila zivotna skola, koju nisam dobila od primarne porodice koja se trudila da mi ceo svet oboji u ruzicasto bez trunke realnosti.
4 godine sam provela sa njim, iz jednog ugla najgore, iz drugog najkorisnije. Upoznala sam sva zla ovog sveta, sljam, dno zivota... Naucila da zivim svatila sta zelim, i sta ne zelim, naucila kako da dodjem do toga, naucila da se radujem i budem srecna zbog malih stvari. Naucila da budem najjaca na svetu dok sam se osecala najjadnije i najbednije.
Iako ga mrzim, negde i zalim, zahvalna sam mu na zovotnoj skoli. Sa njim sam zavrsila 4 fakulteta, i prozivela ono sto prosecan covek prozivi za 3 zivota.....
Posle njega sam se neko vreme trazila, ustvari pokusavala da se ostvarim kroz ljubav...
Nekoliko godina kasnije u moj zivot je usetao On, moj dragi bivsi, zbog njega sam i pocela da pisem ovaj blog. Pojavio se njasavrseniji muskarac u mom zivotu, neko ko mi je pokazao najlepsu stranu zivota, neko ko je umeo da me voli bas onako kako sam zelela. Nije morao da mi kaze da me voli, osetila sam, svaki dan je pokazivao i dokazivao... Zaista sam mislila da je to ono pravo, za ceo zivot.
Ali...
Uvek postoji ali. Posle par meseci sna, probudili smo se, tj on je odlucio da se probudimo... Nije znao sta zeli... bal, bla , bla...
Opet sam bila sama...
Onda sam upoznala tatu mog sina, sve je izgledalo jako lepo, prvi put sam bila skroz stalozena, realna, volela ga mirno bez turbulencija. Dugo analizirala mogucnost zajednickog zivota, i shvatila da je to-to. I bilo je do prve stvari koja mu nije odgovarala, tj ne njemu nego njegovoj mami. Onda me je razocarao.
I tako razmisljam jel problem u meni ili u tim muskarcima? Bilo ih je jos izmedju, dovoljno da mogu da kazem da sam iskusna.
I onda odgovor: tako mi je sudjeno, takav je moj zivotni put, tako su mi se slozile planete u casu rodjenja, i numerologija isto to kaze. Na meni se lome gresi zenskih predaka, sudjeno da budem sama i da me , ni krivu ni duznu, ostavljaju. I zato su muskarci u mom zivotu slabici, i zato su jadni. Zato sam jaka zena, mnogo jaka... Zato nisam tuzna sto sama odgajam sina. Prihvatila sam svoj zivotni put, uzivela se u ulogu, i nastojim da svaki sekund najbolje iskoristim.
Verujem da tamo negde postoji savrseni muskarac, mozda za mene, mozda za nekog drugog. Verujem da me ceka ljubav, ne jedna vec mnoge, ali znam kako ce se zavrsiti, i naucila sam da ne gledam proslost i buducnost, vec samo ovaj trenutak sada!
Danas je moj sin napunio sedam meseci. Gledam ga pre kupanja veceras, raduje se, obozava vodu. Dok se smejao, strcali mu zubici, ima 4, i jos dva se vide da krecu... Onda pomislim, hej pa on vise nije beba, pravi deckic, veliki...
I opet, uhvati me panika.
Setim se mame. Setim se one emocije kad su javili da je preminula. Nemoc, bes, tuga, neverica... Sve cesce mi cudna osecanja naviru. Svi mi cemo jednog dana otici tamo negde, ili necemo. Postoji li ikakav "zagrobni zivot", staniste dusa? Ili je to samo prica da bismo lakse podneli cinjenicu da nas jednog dana jednostavno vise nece biti?
Mozda to ne bi toliko uticalo na mene, mozda ne bih toliko razmisljala o tome. Glavni okidac je mamina smrt, a ono sto me stalno vraca na to je zivot mog sina. Pomislim samo da cu morati jednom da ga ostavim. Nadam se sto kasnije, nadam se imace sve, zivot. Nadam se, imace makar ovoliko godina kao ja sada. Da, mislim da je ona prerano otisla, i zato ja ne zelim da svom detetu to uradim. Zelim da budem tu za njega, da mu pruzim maksimalno podrske u zivotu, zelim da cuvam njegovu decu... Ne zelim da ga rastuzim...
Ali svakako znam da cu jednom morati. I sta onda. Smrt. Tisina i hladnoca. Nistavilo, nema nas. Ta cinjenica me uzasava.
Tek sad shvatam kumu, i sta je mislila kad je govorila: samo nek su mi deca zdrava.I meni je to sad najvaznije. Razmisljam ovih dana sta bih uopste mogla da pozelim jos u zivotu. Sve mi je nekako potaman, osim jednog. Nedostaje mi mama. Ne treba mi pomoc, sve stignem , sve mogu, i jos se i dobro naspavam posto mi andjelko spava celu noc, a danju je dobrica. Fali mi samo da je tu... Eto ponekad...
Uglavnom ni ne stignem da razmisljam, ni ne zelim da razmisljam o tome. Samo uvece, kad svi legnu, i utihne kuca, ja se setim... Al brzo me prodje, zaspim i obavezno je sanjam. Nekako ne mogu da prihvatim tek tako da je nema vise, da vise nece nikad doci... Lakse mi je da se pravim da je otisla negde i da ce doci svakog trenutka. Morala sam da se naviknem samo na trenutno fizicko odsustvo... Valjda tako mora... I ta ce mi zelja uvek ostati neispunjena, da je vidim opet, i da vidi mog sina, i da bude ponosna na mene, na njega....Na sve nas.....
Prodje i ta godina. Najvaznija godina u mom zivotu kada su se prepleli sjaj i tama, zivot i smrt...
Desilo mi se ono najlepse, postala sam majka jednog divnog andjela koji ce za koji dan napuniti dva meseca, i koji je moj zivot obojio najlepsim bojama...
I desilo mi se ono sto je bilo zapisano, sudjeno... Umrla mi je mama...pre tacno mesec dana...
To je zivot...
Al' ipak , dragi ljudi, Srecna Vam ova godina nova!!!
Bas sada, kad meni treba, ona se razbolela... Bila je pomoc svima, uvek se nasla svakom... I da, krivo mi je. Ne zato sto mi je pomoc potrebna, nego zato sto znam koliko se radovala svom prvom unucetu... I placem svaki dan, a ne bih trebala, zbog bebe, zbog mleka, zbog svega... Ne mogu... Ozbiljno je. U bolnici je... Sve je neizvesno...
A samo sam zelela da podelim radost prvog osmeha sa njom... I trudim se da ne gubim nadu, na sigurnom je, oni ce je "popraviti", ozdravice i vratice se kuci... Molim se svaki dan...
Sa druge strane razmisljam, ja sam odavno vec odrasla osoba, i sad sam i sama majka... Ako je Bog tako odlucio, prihvatam da ona ode.. Samo mi je tesko sto se to sve desava bas u ovom trenutku kad bismo svi trebali da se radujemo...
Jedino me tesi saznanje da ce sve proci, pa cak i bol, bez obzira sta se desi...
Pre nekoliko dana zvoni telefon, i vidim ja da zove kuma. Mene vec pocinju da smaraju svi pozivi, kao pa jos se nisi porodila , pa kad ces i tako to, al dobro... Obicno samo prosledim mami slusalicu da se javi, ali se ona nesto zakasljala, i ja se javim...
Prva glupost, kuma je zvala da javi za nesrecan slucaj, posto mama nije mogla da prica sa njom u tom trenutku, kaze, hajde meni da saopsti. Takve stvari se ne saopstavaju trudnicama, al dobro, ja sam i tako po svemu atipicna....
U mestu , u kom sam zivela do prosle godine, prekoputa zivi On, moja velika ljubav, u istoj ulici zivi i doticna kuma koje je zvala... Saopstava mi: znas umro je Njegov tata.... Pa dobro, ima covek i godina, bilo bi strasno da se nekom mladjem to desilo... Ona nastavlja: ali znas, pao je sa drveta... Hm, meni prvo prolazi kroz glavu sa kog je drveta mogao da padne, znam da oni nemaju u dvoristu drvo, pomislim negde u Bosni je bio... I pomislim sta je uopste toliki covek (inace veoma kurpulentan, imao je sigurno 120 kilograma, i dva metra visine ) radio na drvetu... Kuma nastavlja: pao je sa Dostinog drveta, a Dosta je gazdarica kuce u kojoj sam ja zivela... Tu sam pukla od smeha... Izvinula se kumi, i posledila slusalicu mami.... I nastavila da se smejem uz reci: Oprosti mi Boze, ali ne mogu da se suzdrzim.... I dalje mi u glavi: pao je sa Dostinog drveta.... Tragikomicno... I i dalje se pitam sta je toliki covek radio na drvetu... Posle cujem, on i njegov sin, brat od moje ljubavi, sekli su neke grane sa velikog oraha ispred kuce... Ali to i dalje ne objasnjava zasto se covek sa toliko kilograma, i skoro 70 godina penjao na drvo... Posle sam cula, na mestu je ostao mrtav.... Pa da, sirot covek, da je zapeo za kamencic i da je pao, ishod bi bio isti.... Onda sam cula da je imao i vise od 120 kilograma....
Zivot zaista pise cudne price ponekad... I setila sam se onoga: ko ne plati na mostu, platice na cupriji... Setila sam se koliko su svi bili protiv nase veze, i koliko su se svi mesali, i brinuli o nama umesto o sebi... Ne svetim se nikome, nikada i nisam, ali neko to odgore vidi sve....
Jutros kad sam ustala prva vest koja me je docekala je: umrla je Nada... Nada je moja bivsa komsinica, rodjena par meseci pre mene, kad smo bile male druzile smo se... Posle je njenu porodicu, a zatim moju, zivot odveo na razlicite strane... I roditelji su nam nekako i ostali u kontaktu, culi se, vidjali se ponekad, ali nas dve se nismo videle... Znala sam da je bolesna, znala sam da joj nema spasa, nesto sto se zove melanom, operisana puno puta do sada, i svaki put kao bilo ok, ali se uvek vracao, ovaj put na mesto odakle ne moze da se odstrani... Pre mesec dana, kad je moj tata bio u bolnici, i ona je bila, video je, pricao sa njom, bila je potpuno svesna, osecala se bolje. Postojala je nada, narucene neke vakcine iz Izraela, koje mogu da je spasu... Pozdravila me je, i radovala se mojoj sreci... Nisam imala snage da odem da je vidim, iako sam tamo bila par puta nedeljno... Samo dva sprata nize je lezala. Ne znam sta bih joj rekla, znala je i sama da umire, mislila sam da bi bilo sebicno da odem kod nje, delovalo mi je kao ruganje... Kazu hrabro se borila sa bolescu, prosle godine se i udala, i muz je bio uz nju... On je insistirao na svadbi, zeleo je bar nesto lepo u zivotu da joj priredi... Nije mi zao sto nisam otisla da je vidim, ostace mi u secanju lepa i nasmejana, kakvu je pamtim... Nije mi zao ni sto je umrla, odmorila se jadnica, i sad je tamo gde zasluzuje, medju andjelima... I necu da placem zbog toga, samo cu paliti svecu svaki put kad je se setim...
I zauvek cu biti zahvalna Bogu za zdravlje svojih bliznjih, svog deteta, i svoje... I slavicu zivot, jer je najdragoceniji poklon, radovati se malim stvarima, i biti srecna i zadovoljna onim sto imam... A mislim da imam mnogo, moje najvece blago je moje cedo , koje raste izpod mog srca, i sprema se da nam se pridruzi uskoro..... Zivot je cudo....