Sve vide oci sudbine...
Malopre sam saznala jednu vest koja me je malo, hajde da kazem sokirala.
Nisam sigurna kakva su mi se osecanja javila u tom momentu, ali sad, par minuta kasnije mi se place...
Vest je lepa, uvek se radujem kad cujem tako nesto. Rodice se jedna beba. Ta beba ce biti bata ili seka mojoj dusi.
Tetkica, sestra od Nikolinog oca, je trudna, malo, tek je saznala. Prvo sam pomislila i pozelela od srca da bude srecna. I zaista joj zelim sve dobro i da joj bude lako i lepo.
Nadam se da ce tek sad razumeti neke stvari, osetiti kako sam se ja osecala, ili nece. Ona uz sebe ima coveka koji je nece nikada ostaviti, koji je divan, zaista dobar covek. On ce biti uz nju tokom cele trudnoce, nece joj nikada nista ruzno reci, nece je povrediti niti razocarati. Bice uz nju i kad se beba rodi, presvlacice je, kupati, ljuljati, hraniti... I njena beba nece biti nepozeljna kao moja. Zabolelo me je. Sigurno ce njena mama biti srecna, volece unuce, vidjace ga...
A moja dusa mala stalno vice Baba. Dusa mi se kida, koju babu doziva, onu koja je sad na nebu, ili onu koja nece da zna za njega.
I vec vidim situaciju, svi ce je stavljati na pijedestal, brinuce o njoj, kao da je ne daj Boze, bolesna. Ugadjace joj, maziti je i paziti je... I treba... A ja sam jedini put kad sam rekla da mi je zlo u pocetku trudnoce, dobila grdnju, i pretnju da nikad vise to ne kazem i da ne smaram...
I pitam se sto me je uopste to sad pogodilo. Ali tako kuca srce majke, svesna da ce im to dete biti najvaznije na svetu, a moj sin, koji im je isto sto ce im biti ta beba, kao da ne postoji. Eto, jednostavno me boli...