Smrt
Kako se suociti?
Kako svariti cinjenicu da je neko zauvek otisao? Da ga nikad neces videti, cuti, zagrliti?
Kad ode neko stariji, boli, fali, ali nekako je podrazumevano da ljudi odredjene dobi umiru.
Kad ode neko srednjih godina, kao moja mama sa 55, bude tesko, zao, fali, i boli, ali nekako i to prezivimo, jer i sami smo mi, njena deca, odrasli ljudi.
A kad umre neko, zena, sa svojih 36 godina, posle duge i teske bolesti, ne mogu a da se ne zapitam koliki bol osete njena deca. Mala su to deca, ali ne toliko mala da ne shvataju nista, a ni toliko velika da umeju sama... Koliki oziljak to ostavi na njihovom srcu, u njihovim zivotima. Kako nastaviti, kako se suociti? Onda pomislim, njen zivot je imao svrhu, donela je na svet dva zivota, osetila je svu radost majcinstva, imala je privilegiju da podari zivot. I tu se rasplacem, ne mogu vise ni da razmisljam...
I sve na svetu cu dati, samo da budem zdrava, i normalna, jer je to jedini nacin da budem podrska Sunascetu, da mu budem oslonac, i da mu pruzim srecno detinjstvo i srecan zivot. Cuvajuci sebe, cuvam i njega i stitim ga od boli.... A sve ostalo je nebitno i marginalno. I obecavam sebi da se necu nervirati zbog gluposti...