Mama
Vidis li, mama?
Vidis li nas?
Posmatras li, sa nekog paperjastog oblaka, nasu kucu, nase zivote?
Vidis li kako je Nikola porastao? Prica, brblja, i hoda, pa kad naidje na prag, zna da ce zapeti, on cucne i nastavi da puzi... Vidis li kolika mu je kosica? Znas da sam rekla da ga necu sisati, zelim da ima loknice, i nadam se da ce poceti krajevi da se kovrdzaju... I, vidis li kako lici na tebe, kad se nasmeje...? Danas je mazio tvoju sliku. A prva rec koju je izgovorio je bila: BABA...
Vidis li mene? Borim se, svaki dan sam sve jaca. I slavu sam sama spremala, kolace, i sarmu i sve... Onako, kako si ti nekad... Jel si ponosna na mene, mama? To pitanje ce uvek lebdeti u vazduhu... I nikad necu dobiti odgovor...
Vidis li bracu? Jedan je uspeo, pocinje da ostvaruje snove u dalekoj Americi. Drugi je tu, njemu nekako najvise nedostajes, najteze se miri sa cinjenicom da te nema vise...
A tata? Pravi se da je jak. A nije. 40 godina nije malo da se za tren izbrise i zaboravi... Usamljen je. Falis.
Ja se trudim da pravim balans, da odrzim ravnotezu. Smisljam razonode. I uglavnom uspevam, Sad cemo i jelku da kitimo, i sobe, onako kako si ti volela. Onako kako si nas naucila...
I bila si tako lepa, mlada i zdrava pre neku noc kad sam te sanjala... Zelim zauvek da te pamtim takvu. Nadam se i verujem da si sada, na tvom oblaku od svile, upravo takva, lepa, zadovoljna, nasmejana. Da te andjeli maze i paze, da ti ugadjaju... Onako kako bismo ti mi ugadjali da si ostala sa nama...
