Slabici
Da li je to zbog mene ili su oni sami takvi, ne znam, nisam jos odgonetnula. Ali sam, valjda, u ovom zivotu, pretplacena na takve. Bilo ih je mnogo, ranije, ima ih i sad. U pocetku kao sve ok, ali kad vide, shvate, ko sam, sta sam, na koji nacin... Povuku se. I vise mi ide na zivce ono: "Ti si suvise dobra za mene"... Jooooooj, ma daj! Prvo kontam, omalovazavaju sebe. Onda mislim, ma ne bre, nema sanse, nego samo hoce na finjaka da me se rese.... I dobro, mozda su obe teorije tacne, ipak me nervira sto su takvi, sto tako lako odustaju. 'Alo, ljudi, muskarci! Ako sam vec toliko dobra, toliko sve naj, zasto se ne potrudite onda da me budete dostojni... Da budete vredni moje paznje. Zasto jednostavno ne zelite da se prepustite. I da prihvatite, mene, bas takvu kakva jesam, ili sebe za pocetak... Eh... uzalud...
Ali...
Nije bas sve uzalud.
Neke stvari je vredelo cekati. Deset godina!
I jedini je pokazao i dokazao da me zaista voli, i da je vredan moje paznje.... I kad sam ga pitala zasto mu je za sve ovo trebalo 10 godina, odgovorio je na pravi nacin, dugim socnim poljupcem... I da, da se desilo tada mozda ne bi bilo ovako, i mi smo bili tad drugaciji... I mozda smo morali da prozivimo sve sto do sada jesmo, da bismo se u pravom trenutku prepoznali. I dokazao mi je da nije bas toliko i bas u svemu stidljiv. Pokazao mi je novu boju ljubavi, samo dok me drzi za ruku.
A kad je odlazio ostavio je suze u mom oku, kisu na mom licu, da u kombinaciji sa mojim Suncem dobijem dugu, koja mi ulepsava dane, i koja ce njemu biti putokaz za povratak kuci... Za povratak meni.
Ipak nisu svi slabici... I ko ceka taj doceka... :)